Dolazak na Velebit preko prijevoja Mali Alan u maglovito i kišno doba svakog normalnog odbio bi od daljnjeg puta i natjerao na toplo sklonište. Ipak, mala ekspedicija ekipe HTV-a nije stala na prvoj prepreci. Mistika prostora dovoljno je impresivna za lijepe kadrove i priču o starohrvatskim nebesnicima. U srcu Velebita zatječemo i Kneževiće: otac Jerolim brine o ovcama i kozama koje još nije "sagnao" u zimski bivak u Modriču, a sin Petar brine o takozvanim divljim konjima. Oni su posljednji stanovnici ovog dijela Velebita u zaselku Kneževići ispod Malog Libinja. Od Kneževića put nas vodi do kanjona Velike Paklenice, a potom do Velikog Rujna, odakle ćemo i početi našu pustolovinu vrhovima južnog Velebita.
Veliko Rujno nekada je bilo dostupno samo onima koji su imali veliku volju za uspon na taj prostor na oko 700 metara nadmorske visine. Danas se stiže terenskim vozilom pa čovjek ne može zamisliti koliko je Starigrađanima nekada bio važan ljetni bivak. Od Rujna, uz pomoć mula, Ante Dokoza počinje uspon do bivaka na Strugama, na 1400 metara visokom prijevoju Buljma. S Buljme odlazimo u pohode gromovniku Perunu na najviši velebitski vrh - Vaganski. Nedaleko je i tek nešto niži Babin vrh, odnosno vrh Perunove životne družice Strijelke - Perunike. Susreli smo i medvjeđu obitelj, ali kiša i loše vrijeme tjeraju nas da promijenimo plan i smjer puta.
Vraćamo se u proljeće. Prvi je svibnja, a Paklenica je puna posjetitelja. Odlučujemo se popeti na najpoznatiju alpinističku stijenu Anića kuk. Naravno, idemo planinarskim, a ne alpinističkim putem. Proljeće je u punom jeku, pa sve cvjeta i zeleni se. Uspon na Anića nije jednostavan, premda se radi o visini od tek 700 metara. No, nagrada za trud prekrasan je pogled na sve četiri strane svijeta. Sljedeći dan krećemo na žešću avanturu: još jedan Babin vrh, onaj kraj Svarunovog Svetog brda. To je treći vrh po visini, a posvećen je bogomajci Vidi, odnosno Koledi. S Libinja, preko Vlaškog grada do Koledinog vrha, a usput prelazimo još neke neimenovane kote više od 1700 metara. Tu je i Ivin vrh, ali je vjerojatnije to bio Vilin vrh, koji je pripadao Zorani, vili Velebita, jer su pod njim i Vilenska vrata. Ulazimo u zasnježeni dio, jer na ovim visinama proljeće još nije počelo. Ostao nam je još samo jedan zadatak do ispunjenja plana - Sveto brdo.
Posljednja postaja obilaska velebitskih vrhova vodi nas vrhovniku Svarunu ili Svarogu. Sveto brdo njegov je Svitogor, a pred njim livade na kojima su duše umrlih ratnika čekale odlazak u sveti nav, mjesto vječnog blaženstva. Uspon na Sveto brdo poseban je doživljaj i teško ga je opisati riječima. Pogled odozgo daje ti dojam da si na krovu svijeta, premda si svjestan činjenice da ti do himalajskog krova nedostaje skoro 7.000 metara. Sveto brdo drugi je najviši vrh Velebita, ali je, zasigurno, najljepši. Vraćamo se prema Velikoj Paklenici i carstvu Črta i Morane, gdje duše nesretnika čekaju odlazak na Lelejsku goru na otok smrti Temnavu.